Mario Migles – župnik
Prošlo je nešto vremena otkako ste preuzeli službu. Kako su izgledali vaši prvi dani u župi Presvetog Trojstva?
Kada sam ranije pričao onda sam rekao da se ne sjećam, ali naravno da se sjećam. Nije to tako puno nekakvih desetak dana. Naravno nova sredina, novi ljudi odmah za početak tako da moram reći onako ljudski da nije jednostavno jer čovjek je negdje bio 14 godina kao ja u župi Svih svetih u Sesvetama i naravno dođeš u novu sredinu gdje nikog ne znaš, gledaš sam oko sebe, ne znaš gdje sam, što sam, ali evo osjetio sam bilo ljudi, osjetio sam dobrodošlicu prvih ljudi koje sam susretao tih prvih dana i oni su mi unijeli povjerenje. Tako da nekako gledam da bi trebalo biti lijepo i dobro ovdje. Tako da prvi dani ovdje su bili pozitivni, možda malo zbunjeni, ali pozitivni.
Spomenuli ste prve ljude koje ste tu upoznali. Jeste li imali priliku onda osobno upoznati neke naše župljane i njihove inicijative koje imaju za vas?
Naravno imao sam ih priliku upoznati. S nekima se pobliže i susresti već nekoliko puta, barem s nekim onim najbližim suradnicima iako je vrijeme godišnjih odmora pa mnogih koliko čujem još i nema. Ali, evo, nekolicina ljudi mi je prišla, ponudili su također svoju podršku i pomoć tako da tko god mi padne na pamet od tih ljudi pozovem ih jer nije lako na početku. Čovjek traži najprije traži gdje mu je stan, gdje može kruh kupiti, kamo na kavu otići… Tako da sve to ljude pitam i to sam na neki način najavio s oltara ‘ljudi ja ću vas sad puno možda pitati ovih dana jer ne znam ništa, a i tako ćemo se i upoznavati’.
Čini mi se da ste već našu zajednicu prihvatili. Kakav osjećaj imate jesu li vaši župljani već vas prihvatili? Jesu li sretni?
Ne znam za sreću, ne znam za prihvaćanje ljudi. Ja znam jedino odnosno mogu govoriti samo o sebi i znam da sam spreman i čini mi se da sam i to rekao s oltara iako sam već neke dobio i evo ljudi znaju s kim imaju posla, 53 godine su na leđima, 29 godina svećeništva što nije malo i nešto je tu naravno i iskustva, ali još je u mom srcu i mojoj duši dosta volje i radosti i spremnosti da se dajem ovim ljudima kojima sam došao, da s e ponudim i ponudim sebe kakav jesam bez glume bez ičega nego onako kakvog me vidite i gdje god me vidite to sam ja – ovdje župnik u Svetoj Nedelji, spreman dijeliti s vama svakodnevicu, spreman slijediti Krista i spreman ovdje duhovno i materijalno raditi i surađivati s vama na jedno onako obostrano zadovoljstvo svih nas.
Svaka nam zajednica ima svoje običaje i svoju neku dinamiku. Jeste li prepoznali možda već neke posebnosti naše župe?
Teško je to sad govoriti da ne izmišljam sad nešto jer vrlo sam kratko ovdje i ne mogu o posebnostima tako da idemo onako ‘step by step’ odnosno korak po korak pa ćemo vidjeti. Nekako se najbolje bilo župe osjeti kada krene škola, župne i pastoralne obaveze, druženja, susreti i onda možemo nešto konkretnije govoriti, a za sada ću si dati još malo onako slobode da malo gledam.
Imate li možda već neke pastoralne smjernice ili projekte na kojima biste voljeli radili ili ostavljate i to za kada se ‘ufurate’?
Ostavit ću za kad se ‘ufuram’ iako naravno da gledam i mogu samo prenositi neka iskustva bivših župa gdje sam bio, a to je posvećenost onima kojima se sigurno treba svaki svećenik posvetiti. To su i mladi, djeca na osobit način, naravno i odrasli, ali na odrasle već gledam kao iskusne ljude i vjernike koje bi želio davat za primjer mladima i djeci i reći ‘vidite kako neki su uspjeli u životu i materijalnom i u duhovnom pogledu, djeco gledajte takve ljude pratite onu ljudsku dobrotu koju svi mi imamo u sebi samo neki ju zaborave pokazati’, tako da vjerujem da će mnogi to uspjeti i želim doista zajedništvo s mladima i djecom i naravno odraslima i do one zadnje, najstarije bakice doista živjeti ovdje punim plućima.
Vaš prethodnik velečasni Kušanić bio je s nama 13 godina. Kako gledate na njegovu ostavštinu i što biste voljeli nastaviti što je on možda započeo?
Ja sam samo zahvalan kao i svakom svećeniku gdje god sam dolazio i što god se radilo na određenim župama pa tako i ovdje u Svetoj Nedelji. Radilo se ovdje i materijalno puno u obnovi naravno što i sam neki način znam i imam tog iskustva iz Sesveta tako da vidim da je i Župnik Marijan ovdje puno snage i elana unio u obnovu crkve i župnog dvora i kapela. Sve ono što on nije uspio nadam se da ćemo mi dalje nastaviti surađivati i evo daj Bože doista onako na radost svih.
U uvodnim riječima naglasili ste hrabrost i strpljivost u različitostima kada ste dolazili u crkvu. Kako to mislite prenijeti u svakodnevni život naše župe?
Hrabrost nam je uvijek potrebna osobito svjedočiti vjeru u današnje vrijeme kada možda nekada i nije to jednostavno i lako osobito mladim ljudima. Dolazim iz još veće sredine, nazovimo to da sam bio dio grada Zagreba i gdje je to još više izraženo i u razgovoru s mnogim mladima osjetio sam da nije lako biti vjernik u današnje vrijeme. Opet sam ponosan na sve te mlade tamo, a vjerujem da ću biti i ovdje, koji su tako čvrsto pokazivali svoju vjeru u Boga, pokazivali ponegdje i određenu hrabrost jer nekada se ljudi malo povuku, nekada se možda čak i zasrame i sebe i obitelji i Boga, a to ne smijemo i skoro bih rekao neću ovdje to dopuštati i želim da svaki čovjek diše punim plućima onim što jest. Ako sam hrvat, hrvat sam. Ako sam katolik, katolik sam. Ako sam vjernik bit ću praktični vjernik. Inače sam zagovornik i čvrstog odgoja u obitelji što ću možda koji put i izricati. Ne mislim pod time ništa loše ili krivo ili agresivno nego samo da bude čvrsto, da znamo koji smo. Što smo i da to svjedočimo i da se za tu pravdu i tu ljubav osobito ljubav božju i obiteljsku stvarno borimo.
Nakon 14 godina u Sesvetama kako je vama osobno bilo promijeniti sredinu i krenuti iznova? Je li teško se priviknuti?
Nije jednostavno. Sjećam se i nekih svojih bivših župa gdje sam dolazio mlađi osobito u Sesvete gdje sam došao s 39 godina pun entuzijazma. Gotovo se ne sjećam da sam imao nekakvu poteškoću premještaja, dolaska nego doslovce prvog dana sam krenuo onako kao da sam tamo postojao. Ponavljam, s 53 godine to nije tako lako. Teže je i odviknuti se od onoga što je do sada bilo i navikavati se na drugo jer to je jednostavno priroda takva, tako nas je dragi Bog stvorio da što smo stariji to smo malo inertni i to smo malo sporiji, a tako i ja, ali to ne znači da ću nešto manje davati sebe u zajednicu za koju sam daj Bože spreman.
Rekli ste čvrst u odgoju, rekli ste neke stvari koje biste voljeli reći preko oltara pa kako biste vi sebe opisali kao svećenika, kakvog svećenika možemo očekivati?
Ne dovoljno dobar. Za početak sigurno jer bi svaki čovjek pa tako i ja trebao biti bolji i više naviještati ljubav božju i vjeru u Boga, ali evo ne samo to nego donositi onu ljudskost u svakodnevicu. Tu smo svi manjkavi. Tu smo svi slabi i svi znamo da nekada ustajemo na lijevu nogu pa onda taj dan baš ne ode u onom smjeru čak kako bi i željeli pa onda ako smo onako pošteni prema sebi, navečer vidimo da smo taj dan mogli i bolje živjeti i kvalitetnije. Pa tako se i ja uhvatim u danima kada sam taj dan bacio u isprazno skoro iako sam se možda trudio, a neki dani su mi onako izvanredni pa sam čak i ponosan na sebe. Tako da amplitudinalno. Malo gore malo dolje, ali evo daj bože da uspijem biti onako pravocrtan i da sa svakim danom zapravo ja osobno budem najprije zadovoljan, a onda će valjda to i drugi primijetiti.
Naravno, želimo vam sreću u tome! A sad da vas možda stavimo na taj jedan nivo svih naših župljana, da vas približimo našoj zajednici, što biste rekli kako se vi izvan ovih župnih obaveza opuštate, punite baterije, koji su vam neki hobiji…?
Nekad su hobiji bili puno širi. Naravno volim sport i pratim skoro sav sport, kao prvo, rekreativno sam se uvijek bavio nogometnom i tenisom i ping pongom što još i dan danas malo zaigram od svih tih sportova jer neke sportske i nogometne ozljede učinile svoje tako da ovako malo bježim od lopte, da ne bi opet bili na štakama kao što sam bio već više puta tako sam tu malo oprezniji, ali zato mogu evo izazvati nekog na ping pong pa da me netko nečemu i nauči o tom malo laganijem sportu. Moći ćete me vidjeti i na biciklu pa možda i na nekom romobilu koji sam dobio, ali imat ću valjda kacigu na glavi, trudit ću se, vidjet ćete me na skuteru… Da, to sve posjedujem, sve uz dobre ljude što sam na neki način dobio jer su me ljudi tako doživljavali pa su nekada i ljudski, prijateljski pokloni izgledali upravo tako. Ja sam im na tome zahvalan tako da sve to koristim i nekako su mi to načini komunikacije, da budem gdje moguće više. Niti jednim atomom sebe se ne uspoređujem s osobom Isusa Krista, ali evo znamo svi da je Isus bio za svakoga. I za onog najmanjeg i za onog najvećeg i da je išao svugdje, negdje i sablažnjavao ljude. Evo ja vas pozivam dragi vjernici i dragi župljani i stanovnici ovog grada, ako me negdje i vidite možda da nisam baš trebao biti tu – da, ja sam trebao biti tu i ja ću možda biti i tu. Trudit ću se svugdje biti ono što jesam – svećenik, čovjek, vjernik. Hoću li uvijek uspjeti? Hoću li možda nekada i krivi korak napraviti? To ne znam, ali potrudit ću se da ne, ali da želim bit s narodom? Želim.
Što biste rekli što vas u svećeničkoj službi nakon 29 godina još uvijek najviše raduje i potiče dalje?
To je taj susret s ljudima. Možda se vraćam na početak razgovora na razgovor o tome kako sam se osjećao prvih dana. Osjećao sam se malo samo moram priznati. Nekako u bivšoj župi gdje sam bio dugo, bilo koji trenutak samoće ako ne želiš samoću imaš tisuće brojeva koje nazoveš i susretneš se s bilo kime. Ovdje sam se uhvatio par večeri da sjedim sam, gledam prvo nije radio ni televizor pa čovjek nešto pročita, ali nema koncentracije za ono baš neko učenje i čitanje i onako sjedim i gledam ‘ups što bih trebao sada raditi’, a onda shvatio da moram samo prespavati i čekati drugi dan. Pa je onda i drugi dan bio sličan tako da je za početak možda malo ta samoća prisutna, u mojoj dobi osobito, ali već se to popravlja tako da sam svaki dan sve nasmijaniji.
Za kraj koju biste poruku voljeli uputiti župljanima i čitateljima na početku svog djelovanja ovdje?
Nisam razmišljao o poruci osim onih poruka koje sam kroz ovaj razgovor donekle čini mi se izgovarao. Pozivam sve ljude na zajedništvo. Pozivam da pristupite svom novom župniku, da mu se ponudite, da s njim porazgovarate pa da mu i olakšate ove prve trenutke i da u vama osjetim tu jednu suradnju i da zajednički doista činimo za dobro ovoga grada. Naravno da su za osobno mjesto, osobito ovako lokalno, bitne neke strukture i pojedinci koji mogu više učiniti, više napraviti, ja kao svećenik sigurno sam pozvan da činim puno i možda stvarno mogu nešto više napraviti za dobro ove zajednice. Tako pozivam sve vas, od svih struktura, od vlasti nadalje, da surađujemo, da izgrađujemo jedno lijepo društvo koje je već prisutno i koje moćno – i Sveta Nedelja nadaleko poznata. Idemo činiti ju još boljim i gradom i mjestom i župom, a to možemo samo zajedno.